R

Raichlova palača, danas zgrada subotičke Moderne galerije „Likovni susret“, jedno je od najraskošnijih zdanja subotičke secesije. Ime je dobila po svom vlasniku i projektantu Ferencu Raichlu. Ovaj subotički arhitekt budimpeštanske škole zgradu je podigao 1904. kao obiteljsku kuću, mada ni on ni njegova obitelj nisu dugo živjeli u njoj. Zbog bankrota je već 1908. bio prinuđen napustiti ju, a njegova palača je potom zajedno s namještajem i svim umjetničkim predmetima prodana na dražbi.
Raichlova palača se smatra pravim remek-djelom arhitekture s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, na kojoj je Ferenc Raichl demonstrirao umijeće i talent vrhunskog arhitekte. Najljepši dekorativni elementi na fasadi zgrade izrađeni su od čuvene Zslonay keramike, dok je osnova napravljena od ružičastoga mramora. U izradi vitraja korišteno je venecijansko staklo.

Rogina bara je prastara močvara na istočnoj strani srednjovjekovne Subotice, a kasnije vojnog šanca. Vremenom je počela smetati razvitku grada, pa je Kraljevska komora odlučila 1764. zasaditi je vrbom. Kasnije, 1794. godine, naređeno je da se močvara isuši a zemljište proda za placeve. Usprkos svim naporima, voda se zadržavala. Četrdesetih godina 20. stoljeća u njoj su se još kupala djeca a plovilo se i čamcima. Gradsko vijeće je 1888. odlučilo nasuti preostali dio bara i zasaditi park, kao i podignuti zgradu Suda. Godinu i pol dana je dovlačen pijesak i prodavani placevi na kojima će biti podignuti najljepši objekti Subotice – današnji Korzo.

Radijalac je naselje smješteno između centra grada i Dvorane športova. Sredinom naselja se proteže pješačka aleja duga 800 m. S obje strane šetališta cijelom dužinom pružaju se prometnice koje vode do Dvorane športova i rekreacijskoga parka Dudova šuma.

Rajić, Blaško  (1878.-1951.) bio bački hrvatski svećenik, književnik i političar. Rođen je u Subotici. Po završetku studija, zaređen je za svećenika 1902. godine, najprije u hrvatskom selu u južnoj Ugarskoj, Dušnoku 1902., potom u Santovu 1904. Kapelanstvo nastavlja u rodnoj Subotici, u župi Sv. Terezije, sve do 1911., a potom je imenovan za župnika i vodio je župu Sv. Roka u kojoj je ostao do smrti 1951. Autor je molitvenika "Duhovna mana". U potonjoj je ostvario najveća djela u pastoralnom, društvenom i kulturnom području. Agilno se zalagao za to da Bačka uđe u jedinstvenu južnoslavensku državu.
Godine 1919. je bio član bunjevačkog poslanstva koje je otputovalo u Pariz na mirovnu konferenciju sa stranim diplomatima. Vodio je Bunjevačko–šokačku stranku, nakon toga Vojvođansku pučku stranku, a poslije se okrenuo Stjepanu Radiću, čiji je HSS silno podržavao.
Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata njegova aktivnost je prekinuta. Svom redovitom župničkom životu u Subotici se vratio 1943., gdje ostaje do smrti 1951.
Utemeljitelj je mnogih društava: Katoličko djevojačko društvo, Radničko i učeničko križarsko bratstvo, Prosvjetno društvo "Katolički krug", Dobrotvorna zajednica Bunjevaca i Hrvatska kulturna zajednica, a zajedno s Lajčom Budanovićem utemeljio je i Maticu subotičku.
Zaslužan je što je Dužijancu, dotad samo hrvatski narodni običaj (koji je nastao na salašima), uobličio u crkvenu manifestaciju. Zahvaljujući njemu, održalo se i "prelo".
Pokrenuo je "stare" "Subotičke novine" 1920. godine. Pisao je pjesme, pripovijetke i članke. Njemu u čast se održava manifestacija Rajićevi dani.